CROBRAN PORUKA HRVATSKIM BRANITELJIMA

Ponukan svakodnevnim tužnim obavjestima: Umro Hrvatski Branitelj, samoubojstvo Hrvatskog Branitelja - JA moram pokušati pomoći na svoj način. Da kao i svi vi znam da ništa ne valja i da je sve otišlo u PM. ALI NEMA PREDAJE - one životne predaje - moramo pobijediti opet svaki svoju životnu bitku.

Mogao bih reći žao mi je, bio je rat, otrovi, kemikalije, traume, stres, ranjavanja, PTSP i sto boleština. I sve je to tu. Ali dragi Branitelji sve to ne smije bit jače od vas. Hrvatski Branitelj je POBJEDNIK. Pobjednik mora živjeti!

Ono što vam svim Braniteljima želim prenijeti kao motivaciju je tekst jednog japanskog vojnika - koji je izgubio rat -- ali je preživio i našao smisao svog života: Mobiliziran 1942. Od 1944. pa sve do 1946. ratovao je u Kini, prije je "navodno samo bio na obuci."

Ovaj vojnik se zove Koichi Tohei, rođen 1920. umro 2011. g. u 91. godini kao jedan od najvećih majstora Aikida na svijetu.

Koichi Tohei kazuje:1945. kad je rat završio, ja sam još uvijek bio duboko u Kini. Mjesec dana poslije potpisivanja predaje primo sam pismo da je rat izgubljen i da svoju jedinicu vratim natrag. Ja sam zapovijedao sa ukupno 80 vojnika sa kojima sam uspio održati disciplinu sve do odlaska kući......tek 1946.g. smo primili naređenje da se vratimo natrag kući.

Sutradan poslije povratka kući počeo sam raditi na zemlji. Majka mi je predložila da se mjesec dana odmaram na izvorištima vruće vode. Odgovorio sam."NE, mogao sam podnijeti teške uvjete rata, spavanje na zemlji, kiši, vlagi a samo zato što nisam zanemario KI (unutarnju energiju tijela) - AKO SADA OMLITAVIM ZNAM DA ĆU SE RAZBOLJETI - ZATO ĆU RADITI NA ZEMLJI. Kasnije kad se prilagodim posjetit ću prijatelje i rođake. NISAM SE UOPĆE RAZBOLIO. 

Kasnije sam čuo da su se mnogi povratnici iz rata razboljeli i umrli ---Oslabio im je KI (njihova energija-njihova vjera). 

Stresovi ovog vojnika poslije rata: država oduzima imovinu - propast obiteljskog

posla, mijenjanje poslova-propadanje poslova-dugovi poduzeća i osobni, nakon 30 godina rada u glavnom Aikido Stožeru odlazi odande bez igdje ičega. Sve to imamo i mi danas -- ali on nije umro, on se nije ubio, on nije bio povlašten u niti jednom smiswlu, nego napušten i ostavljen sudbini ali on se borio i preživio.

O ratnom stresu vama nema potrebe pričati - borio se - upadao u zasjede-nagledao se smrti i masakara-izbjegao smrt mnogo puta-srećom-nesrećom-vještinom, ubijao i spašavao živote - bio je u ratu, krvavom ratu, gdje je u najmanju ruku vidio i srtašne ratne zločine - iste traume kao i vi.

Ovaj vojnik je doživio 91. godinu - aktivnu, kreativnu, ne predajući se iako je izgubio rat a vi niste, iako mu je zemlja bila totalno uništena i dezintegrirana sa dvije atomske bombe - a nama nije, iako je poslje rata preživljavao više gladan nego sit---većina nas nismo ni to---ZATO NE SMIJEMO UMIRATI - VI - MI MORAMO ŽIVJETI!

Koichi Tohej je imao prednost - on je imao učitelje - on je pronalazio učitelje - on je bio svjestan da mora naću učitelje da ga uče duhovnosti i fizičkim vještinama kako bi opstao, učio je od duhovnih učitelja i neprekidno je radio na svom fizičkom, umnom i duhovnom usavršavanju --no ja i to gledam kao motivaciju --nađimo i mi učitelje --nemojte misliti da sve znate i sve možete ---potražite pomoć--tko traži taj će i naći i neprekidno se usavršavajte.

Što je postigao za života:

1974. osnovao je vlastitu Aikido Školu - 1976. je imao 50 škola u Japanu i 80 škola u drugim zemljama. Cijeli svoj život posvetio je podučavanju mira, nenasilja, ujedinjenju Uma, Energije i Tijela, napisao je oko 20 knjiga i NIKAD SE NIJE PREDAO - njegova životna misija je bila prema njegovim riječima:

Jedna baklja može zapaliti deset tisuća svijeća. Želio bih pokazati ljudima moć koju izvorno posjeduju i tako upaliti svijeću u svakoj duši.Koichi Tohei.

Ako je tako mogao japanski vojnik koji je izgubio rat - onda moramo moći i mi koji smo pobijedili. Nema predaje Hrvatski Branitelji - još uvijek ste premladi da bi umirali - treba živjeti za naše obitelji, za našu djecu - to je jedino važno i oni su jedini važni. Ako umiremo napuštamo ih, ostavljamo, izdajemo. Zato ne smijemo umirati ni u duši ni u stvarnosti. Moramo se boriti do zadnje mrvice enrgije u nama.

Kako ćete to postići - MORATE NAĆU VAŠU UNUTARNJU MOTIVACIJU - možda vam priča ovog japanskog vojnika pomogne. 

Od srca svim Hrvatskim Braniteljima od Gogija.