ISTINSKI DUH BORILAČKOG PUTA
Donosim vam davno izgubljeno pismo velikog majstora Kung Fu-a – Kenichi Sawai-a iz 1976 godine, pismo je u stvari predgovor za knjigu o Kung Fu vještini. Ovaj tekst pokazuje koliko su istinski majstori borilačkih vještina iz cijeloga svijeta slični u svojim pogledima, stavovima i koliko su uvijek ispred svoga vremena. Majstor Sawai piše jako nerazumljivo i teško je prevesti njegove misli, no ja ću pokušati pa vam možda malo dočaram duh istinskih borilačkih vještina. Uživajte:
Nikada u svojoj povijesti BUDO – borilački put nije prosperirao toliko kao u tri desetljeća nakon drugog svjetskog rata. Danas se u cijelome svijetu podučavaju razne vrste borbenih tehnika. Ali, ja sam jako zbunjen i začuđen sa najmanje jednim fenomenom: među svim tim stilovima BUDO-a trenutno u modi, ima stvari koje ni po jednom računu se ne mogu smatrati pravim borbenim tehnikama. Zbog toga jer televizija i filmovi nepažljivo guraju bilo kakvo borenje kao istočnjačke mistične borilačke vještine, ja više ni sam ne znam što bi značenje riječi budo trebalo značiti u današnjem svijetu. Ako ostavim pitanje kvalitete po strani mogu reći da je dobra stvar-masovnost-tj. To što mnogo ljudi uči borilačke vještine u ovom ili onom obliku te naučene stvari stavljaju u praksu u svojim svakodnevnim životima i svojim načinima mišljenja. To su neke od dobrih stvari u današnjem BUDO-u.
Ipak, pogrešno je žrtvovati ili mijenjati istinsku prirodu ili sadržaj borbenih tehnika samo zbog toga da se te tehnike lakše predstave većem broju ljudi. Istina je da svako doba mora razviti svoju interpretaciju BUDO-a ali takva interpretacija ne smije skretati od bazične prirode borilačkog umijeća. Ja vjerujem da za budo kakav se danas podučava lako možemo reći da je otišao predaleko. Ako svaki vježbač borilačkih vještina ne zastane pred starim znanjima i ako ne pokaže svoje poštovanje starim vremenima i učenjima i to samo zato jer želi širiti svoja individualna učenja, te ako takvi ne posvete svoje umove ozbiljnim promišljanjima o istinskoj prirodi budo-a onda ne može biti razvoja za borilačke vještini i umjetnosti u budućnosti.
U osnovi borilačke vještine su načini opasnosti i ozbiljnosti. Zbog toga je u prošlosti, samo njihovo vježbanje zahtijevalo podnošenje rizika po život i udove. Ljudi koji su se angažirali u vježbu borilačkih vještina često su bili na rubu smrti. Danas, naravno, postoje mali ili nikakav rizik po život u treningu borilačkih vještina ali to ne znači da se esencijalna priroda borilačkih vještina promijenila. Iako se danas borilačke vještine tretiraju kao sportovi, osobe koje ih vježbaju nikada ne smiju zaboraviti element opasnosti baziran na riziku po život vježbača. Nadalje-instruktori moraju uvijek imati ovu istinsku prirodu na umu. Osobe koje koriste učenja borilačkih vještina samo kako bi zaradili za život, koji prodaju borilačke tehnike ili oni koji samo koriste znanje BUDO-a za svoja sebična postignuća nište ne doprinose razvoju istinskog BUDO-a borilačkog puta.
Dok sam bio na prvim borbenim crtama u Kini tijekom drugog svjetskog rata, naučio sam što je prava priroda ljudskog života. U isto vrijeme naučio sam i istinsku vrijednost – CHUAN FA (KEMPO) vještine i to zbog toga jer sam imao mogućnost da učim sa Wang Hsiang-Chiem, tadašnjim stvarno najvećim Chuan Fa majstorom u Kini. Iako sam prije tog susreta već razvio samopouzdanje u borilačkim vještinama posebno u Kendu i Judo-u – Wang me naučio istinskoj vrijednosti i veličajnosti istinskog BUDO-a.
Wang Hsiang-chijeve metode učenja zahtijevaju jako puno vremena i bile bi smatrane jako neefikasne u ove dane nepropitljivosti sudbine i racionalne misli. Na primjer, razvoj KI –a o kojem se puno govori u ovoj knjizi bio je podučavan sredstvima dugog - za mladog i nestrpljivog čovjeka poput mene – i teškog načina ponavljanja stojećeg Zen-a koje je trajalo godinama sve dok vježbač ne razvije snagu KI-a u svom tijelu. Ali sada samo nakon što je prošlo 30 godina od mog rastanka sa učiteljem uspio sam shvatiti značenje Wang Hsiang-chieva učenje i to zato jer sam kroz sve to vrijem vjerovao u njih i stavljao ih u praksu u stvarnom životu.
Drugim riječima, razumijevanje borilačkih vještina zahtijeva vrijeme – dugo vrijeme u kome vježbač mora usavršavati svoje tehnike i postati uvjeren u njihove vrijednosti i efikasnost. Niti jedna količina racionalne misli ili znanstvenog mišljenje neće proizvesti željeni rezultat. Osoba koja želi istraživati i shvatiti istinsku prirodu borilačkih vještina ne može se nadati da će razumjeti što radi ako je zabrinuta sa razlikama koje su metode treninga moderne a koje su staromodne, jer jedini način je da se bacite u borilačke vještine sa totalno posvećenošću i da razvijate oboje- i tijelo i KI.
Zbog toga jer ja osjećam i mislim ovako, nakon što sam napustio Kinu, nastavio sam sa svojim treningom ali nisam podučavao druge ili širio ovaj način vježbanja borilačkih vještina. Tijekom tog dugog vremena, određen broj ljudi je postao uvjeren da je moj način ispravan, i priključili su mi se u mom treningu. U posljednje vrijeme broj takvih ljudi je narastao i sada uključuje i osobe iz drugih zemalja. Ipak, ja nemam namjeru da otvorim trening dvoranu ili obučavam u maniri običajnoj za instruktore.
Kada su me iz Japan Publications Inc. Zamolili da napravim ovu knjigu, oklijevao sam, sumnjajući da je moguće objasniti u tekstu i fotografijama moju vrstu KEMPO-a koji mora biti naučen i majstoriran sa tijelom. Uz to sumnjao sam u vrijednost borilačkih vještina iz knjiga. Ali tada sam razmislio opet i predomislio se. Prvo, pomislio sam da možda postoje takvi ljudi koji mogu razumjeti stvarno značenje nečega samo iz proučavanja fotografija. Tada, shvaćajući da me kondicioniranje mojih unutarnjih organa vježbanjem Taiki-kena održalo u mogućnosti da doživim ove stare godine u odličnom zdravlju, uvidio sam da moje znanje može pomoći drugima da uživaju istu takvu sreću. Te misli su me ipak nagnale da krenem u pisanje i objavljivanje ove knjige.
Sreo sam učitelja Wang Hsiang-chia dok sam radio u Kini. On je bio mali čovjek smiješnog pačjeg hoda. Ali je bilo izuzetno teško studirati sa njim. Kad su ljudi došli učiti od njega on ih je jednostavno ignorirao. Tako da onaj tko je htio mogao je samo oponašati njegove pokrete i to je to. Srećom po mene, kako sam ja bio stranac, mogao sam postavljati pitanja koja drugi Kinezi ne smiju jer bi se to prema njihovim običajima činilo jako nepristojnim.
U to vrijeme ja sam imao 5 DAN u JUDO-u, 4 DAN u KENDO i 4 DAN u Iai do vještinama i imao sam veliko dio samopouzdanja u svoje znanje borbe. Kad sam imao svoju prvu priliku da se oprobam u meču sa Wang-om, uhvatio sam ga za desnu ruku i htio napraviti tehniku..ali sam odjednom letio zrakom. Uvidio sam da neću moći napasti ovog čovjeka iznenadnim napadom. Tada sam pokušao srušiti ga na tlo i nastaviti sa zahvatima na tlu-gušenja i poluge, uhvatio sam ga za ruku i rever i pokušao izvesti JUDO bacanje pa da nastavim sa zahvatima na tlu. Ali čim smo ostvarili kontakt, Wang je nekako imao potpunu kontrolu nadamnom te je jednostavno odbacio moju ruku od sebe, pokušao sam ga savladati na stotine načina- rezultat je bio uvijek isti Wang me ima u kontroli-ja ne mogu ništa. Svaki put kad me bacio lagano me dotakao po prsima iznad srca. Kad je to uradio svaki put sam osjetio čudnu zastrašujuću bol kao da mi srce posustaje. Ipak nisam još htio odustati, predložio sam mu da se borimo drvenim mačevima. Iako je Wang koristio kratki štap, blokirao je sve moje napade i spriječio me da napravim bilo koji udarac. Na kraju meča – rekao je tiho-mač ili štap sve su to produžetci ruke.
Za kraj zahvaljujem svima koji su mi pomogli u objavljivanju ovog rada….
Ožujak 1976
Kenichi Sawai
Majstor Wang i majstor Sawai nisu imali tradicionalne škole, dvorane i slično, njihova učenja su se vježbala isključivo u prirodi - u šumi, livadama i poljima..nikada u dvorani.
Nikada u svojoj povijesti BUDO – borilački put nije prosperirao toliko kao u tri desetljeća nakon drugog svjetskog rata. Danas se u cijelome svijetu podučavaju razne vrste borbenih tehnika. Ali, ja sam jako zbunjen i začuđen sa najmanje jednim fenomenom: među svim tim stilovima BUDO-a trenutno u modi, ima stvari koje ni po jednom računu se ne mogu smatrati pravim borbenim tehnikama. Zbog toga jer televizija i filmovi nepažljivo guraju bilo kakvo borenje kao istočnjačke mistične borilačke vještine, ja više ni sam ne znam što bi značenje riječi budo trebalo značiti u današnjem svijetu. Ako ostavim pitanje kvalitete po strani mogu reći da je dobra stvar-masovnost-tj. To što mnogo ljudi uči borilačke vještine u ovom ili onom obliku te naučene stvari stavljaju u praksu u svojim svakodnevnim životima i svojim načinima mišljenja. To su neke od dobrih stvari u današnjem BUDO-u.
Ipak, pogrešno je žrtvovati ili mijenjati istinsku prirodu ili sadržaj borbenih tehnika samo zbog toga da se te tehnike lakše predstave većem broju ljudi. Istina je da svako doba mora razviti svoju interpretaciju BUDO-a ali takva interpretacija ne smije skretati od bazične prirode borilačkog umijeća. Ja vjerujem da za budo kakav se danas podučava lako možemo reći da je otišao predaleko. Ako svaki vježbač borilačkih vještina ne zastane pred starim znanjima i ako ne pokaže svoje poštovanje starim vremenima i učenjima i to samo zato jer želi širiti svoja individualna učenja, te ako takvi ne posvete svoje umove ozbiljnim promišljanjima o istinskoj prirodi budo-a onda ne može biti razvoja za borilačke vještini i umjetnosti u budućnosti.
U osnovi borilačke vještine su načini opasnosti i ozbiljnosti. Zbog toga je u prošlosti, samo njihovo vježbanje zahtijevalo podnošenje rizika po život i udove. Ljudi koji su se angažirali u vježbu borilačkih vještina često su bili na rubu smrti. Danas, naravno, postoje mali ili nikakav rizik po život u treningu borilačkih vještina ali to ne znači da se esencijalna priroda borilačkih vještina promijenila. Iako se danas borilačke vještine tretiraju kao sportovi, osobe koje ih vježbaju nikada ne smiju zaboraviti element opasnosti baziran na riziku po život vježbača. Nadalje-instruktori moraju uvijek imati ovu istinsku prirodu na umu. Osobe koje koriste učenja borilačkih vještina samo kako bi zaradili za život, koji prodaju borilačke tehnike ili oni koji samo koriste znanje BUDO-a za svoja sebična postignuća nište ne doprinose razvoju istinskog BUDO-a borilačkog puta.
Dok sam bio na prvim borbenim crtama u Kini tijekom drugog svjetskog rata, naučio sam što je prava priroda ljudskog života. U isto vrijeme naučio sam i istinsku vrijednost – CHUAN FA (KEMPO) vještine i to zbog toga jer sam imao mogućnost da učim sa Wang Hsiang-Chiem, tadašnjim stvarno najvećim Chuan Fa majstorom u Kini. Iako sam prije tog susreta već razvio samopouzdanje u borilačkim vještinama posebno u Kendu i Judo-u – Wang me naučio istinskoj vrijednosti i veličajnosti istinskog BUDO-a.
Wang Hsiang-chijeve metode učenja zahtijevaju jako puno vremena i bile bi smatrane jako neefikasne u ove dane nepropitljivosti sudbine i racionalne misli. Na primjer, razvoj KI –a o kojem se puno govori u ovoj knjizi bio je podučavan sredstvima dugog - za mladog i nestrpljivog čovjeka poput mene – i teškog načina ponavljanja stojećeg Zen-a koje je trajalo godinama sve dok vježbač ne razvije snagu KI-a u svom tijelu. Ali sada samo nakon što je prošlo 30 godina od mog rastanka sa učiteljem uspio sam shvatiti značenje Wang Hsiang-chieva učenje i to zato jer sam kroz sve to vrijem vjerovao u njih i stavljao ih u praksu u stvarnom životu.
Drugim riječima, razumijevanje borilačkih vještina zahtijeva vrijeme – dugo vrijeme u kome vježbač mora usavršavati svoje tehnike i postati uvjeren u njihove vrijednosti i efikasnost. Niti jedna količina racionalne misli ili znanstvenog mišljenje neće proizvesti željeni rezultat. Osoba koja želi istraživati i shvatiti istinsku prirodu borilačkih vještina ne može se nadati da će razumjeti što radi ako je zabrinuta sa razlikama koje su metode treninga moderne a koje su staromodne, jer jedini način je da se bacite u borilačke vještine sa totalno posvećenošću i da razvijate oboje- i tijelo i KI.
Zbog toga jer ja osjećam i mislim ovako, nakon što sam napustio Kinu, nastavio sam sa svojim treningom ali nisam podučavao druge ili širio ovaj način vježbanja borilačkih vještina. Tijekom tog dugog vremena, određen broj ljudi je postao uvjeren da je moj način ispravan, i priključili su mi se u mom treningu. U posljednje vrijeme broj takvih ljudi je narastao i sada uključuje i osobe iz drugih zemalja. Ipak, ja nemam namjeru da otvorim trening dvoranu ili obučavam u maniri običajnoj za instruktore.
Kada su me iz Japan Publications Inc. Zamolili da napravim ovu knjigu, oklijevao sam, sumnjajući da je moguće objasniti u tekstu i fotografijama moju vrstu KEMPO-a koji mora biti naučen i majstoriran sa tijelom. Uz to sumnjao sam u vrijednost borilačkih vještina iz knjiga. Ali tada sam razmislio opet i predomislio se. Prvo, pomislio sam da možda postoje takvi ljudi koji mogu razumjeti stvarno značenje nečega samo iz proučavanja fotografija. Tada, shvaćajući da me kondicioniranje mojih unutarnjih organa vježbanjem Taiki-kena održalo u mogućnosti da doživim ove stare godine u odličnom zdravlju, uvidio sam da moje znanje može pomoći drugima da uživaju istu takvu sreću. Te misli su me ipak nagnale da krenem u pisanje i objavljivanje ove knjige.
Sreo sam učitelja Wang Hsiang-chia dok sam radio u Kini. On je bio mali čovjek smiješnog pačjeg hoda. Ali je bilo izuzetno teško studirati sa njim. Kad su ljudi došli učiti od njega on ih je jednostavno ignorirao. Tako da onaj tko je htio mogao je samo oponašati njegove pokrete i to je to. Srećom po mene, kako sam ja bio stranac, mogao sam postavljati pitanja koja drugi Kinezi ne smiju jer bi se to prema njihovim običajima činilo jako nepristojnim.
U to vrijeme ja sam imao 5 DAN u JUDO-u, 4 DAN u KENDO i 4 DAN u Iai do vještinama i imao sam veliko dio samopouzdanja u svoje znanje borbe. Kad sam imao svoju prvu priliku da se oprobam u meču sa Wang-om, uhvatio sam ga za desnu ruku i htio napraviti tehniku..ali sam odjednom letio zrakom. Uvidio sam da neću moći napasti ovog čovjeka iznenadnim napadom. Tada sam pokušao srušiti ga na tlo i nastaviti sa zahvatima na tlu-gušenja i poluge, uhvatio sam ga za ruku i rever i pokušao izvesti JUDO bacanje pa da nastavim sa zahvatima na tlu. Ali čim smo ostvarili kontakt, Wang je nekako imao potpunu kontrolu nadamnom te je jednostavno odbacio moju ruku od sebe, pokušao sam ga savladati na stotine načina- rezultat je bio uvijek isti Wang me ima u kontroli-ja ne mogu ništa. Svaki put kad me bacio lagano me dotakao po prsima iznad srca. Kad je to uradio svaki put sam osjetio čudnu zastrašujuću bol kao da mi srce posustaje. Ipak nisam još htio odustati, predložio sam mu da se borimo drvenim mačevima. Iako je Wang koristio kratki štap, blokirao je sve moje napade i spriječio me da napravim bilo koji udarac. Na kraju meča – rekao je tiho-mač ili štap sve su to produžetci ruke.
Za kraj zahvaljujem svima koji su mi pomogli u objavljivanju ovog rada….
Ožujak 1976
Kenichi Sawai
Majstor Wang i majstor Sawai nisu imali tradicionalne škole, dvorane i slično, njihova učenja su se vježbala isključivo u prirodi - u šumi, livadama i poljima..nikada u dvorani.
Primjedbe
Objavi komentar