VJEŽBANJE NEKAD PRIJE

Kad sam počeo trenirati borilačke vještine u klubovima - 1977. pa na dalje tada se zemlja u kojoj smo živjeli zvala Jugoslavija. U toj Jugoslaviji se vježbalo bar u mojoj Dugoj Resi na način da s ne smije koristiti strana terminologija - na Karateu niti jedan japanski naziv, na Tae Kwon Do-u niti jedan korejski naziv. To bi bilo antisocijalistički i strana propaganda, a to se ne smije. No kako dolaze nove generacije pojačava se i naša znatiželja i želja za znanjem, a znanje ne može zaustaviti niti jedan režim.

Također se nije smjelo vježbati sa utezima od body buildinga za bilo koji sport pa tako ni u borilačkim vještinama. Takve državne zabrane su bile na snazi daleko u osamdesete. Utezi, govorili su razni stručnjaci i nestručnjaci su štetni za zdravlje, opasni i sl. Vrlo je zanimljiva ta ostavština Jugoslavenski krivih predodžbi - dugo se održala, zamislite, moj trener Tae Kwon Doa me tek 1997. godine tražio da mu prevedem sve Korejske nazive iz Tae Kwon Do-a koje znam, a znao je da ja to proučavam od kad sam počeo vježbati.

Vježbanje nekada je bilo čvrsto i jako i sa puno entuzijazma - do 1990. godine ja nisam imao originalnu odjeću za moje vježbanje borilačkih vještina, moji prvi Kimono, moj prvi Dobok - sve mi je to moja baka Milica šivala od plahti koje sam maznuo mami. Moje prve medalje na natjecanjima su osvojene u plahti - u odjeći od plahte. Nije mi to smetalo niti najmanje.



Danas mi je jako smiješno kada čujemo neke sportaše kako su im uvjeti za trening teški jer nemaju klima uređaj u dvorani, jer im je vruće, hladno, sparno, ovo, ono. Ljudska razmaženost ne čini šampione. Savjet stare škole - šampioni - prvaci na natjecajima ne sjede i ne pušu, stoje čvrsto i ne pokazuju zamor, na taj način zastrašuju protivnike. Primjenite to u svom životu i vidjet ćete vrlo brzo odlične rezultate u svemu.

Znanje se ne može zaustaviti i mi smo i u Jugoslaviji uspijevali nabavljati literaturu koja nas je zanimala i koja nam je trebala za naše vježbanje, tako da smo - nekolicina nas entuzijast znali i terminologiju i povijest i filozofiju vještina koje vježbamo.

Zanimljivo je da kad sam došao studirati Fizičku kulturu - današnju Kineziologiju, na tom fakultetu 1991. godine nisu imali pravu teretanu i isto tako još tada nitko u sportu - hrvatskom sportu nije zagovarao vježbanje sa utezima i spravama za fizičku pripremu sportaša. svi su govorili - čak i profesori fakulteta da sa tim treba biti oprezan - dok je cijeli svijet već odavno rasturao na tom polju. Znanje koje su mi predavali na fakultetu o načinima i mehanizmima vježbanja već su mi bili poznati jer sam i sam proučavao stranu literaturu cijeli život prije faksa. Tek nakon 1990. godine u Hrvatsku se počelo slijevati pravo znanje o vježbanju i sportu. Do tada su samo pojedini individualci imali uvid u pravo znanje.

Naravno da se sva saznanja nadopunjuju i mijenjaju pa tako i znanje o vježbanju, tako da danas vi moderni borci 21. stoljeća i ljudi 21. stoljeća morate znati načine treninga iz prošlosti jednako kao i najmodernje načine vježbanja.

Naše vježbanje nekada nosilo je veliku povezanost vježbača, prijateljstvo, veze i ljubavi između članova i članica, uzajamno pomaganje i uvažavanje. Što se tiće fizičkog dijela vježbali smo na sve moguće načine i na svim mjestima, ne samo u dvorani. Nije nas moglo omesti ništa u našoj potrazi za znanjem, ni socijalizam, ni zabrane ni Jugoslavija, ni nitko. Naš trening je bio jako čvrst kad dosegneš taj nivo da možeš to podnijeti, na treningu smo radili sparinge bez zaštitne opreme - ikakve ali i bez brige o kategorijama, ponekad si se morao boriti sa divovima od 2 m i 130 kg, a ponekad sa manjima od sebe, sve to nas je činilo raznovrsnim borcima, sposobnima na sve izazove. Uz sve to nismo zaboravljali i mekani dio treninga, masaže i istezanja, disanja i opuštanje.

O starom treningu reći ću još samo ovo - ja i dalje vježbam na taj način, istinski čvrsto, istinski mekano, a da je taj način ispravan odaje nam to jedna velika činjenica - jako puno takvih vježbača iz mojih dana postali su Istinski Ratnici u Domovinskom ratu, te su pobijedili sve bitke koje su pred njih postavljene, časno i pošteno i ostali časni i pošteni ljudi.

Danas apeliram na sve vježbače da najviše pažnje posvete vježbanju ispravne tehnike, ispravna tehnika je najvažnija u vježbanju bilo čega. Ako tisuću puta stanete krivo makar i za milimetar, 1001 put nešto će puknuti u nozi zbog tog krivog stajanja, nešto će popustiti - ligament, tetiva, hrskavica ili mišić i tada ćete izvrnuti zglob, slomiti ud i sl. Da se to ne desi, da možete izvoditi maksimalne napore u svojim disciplinama i u životu, vaša tehnika mora biti savršena.

Vježbanje tehnike - je jednostavno, svi vaši zglobovi moraju biti uredno i udobno anatomski i fiziološki poravnati i u idealnim odnosima jedni prema drugima, ako to nije tako, tehnika je kriva, maksimalan rezultat izostaje, događa se pogreška u nastupu, obrani i u životu.

Vježbanje nekad prije je bilo jako dobro baš zbog inzistiranja na toj tehnici, jako smo tesali i tesali osnovnu tehniku i imali posebne treninge samo osnovne tehnike. To nas je sačuvalo od ozljeda i dalo nam sposobnosti koje vježbači koji nisu tako vježbali nisu imali.

Oružje i oprema za trening: opremu smo dijelili, cjeli klub je imao samo 4 para rukavica, ili 4 fokusara i vreću ili samo dva štitnika za natjecanja, i svi smo bili u tom istom znoju, nitko se nije razbolio jedan od drugoga. Oružje poput nunčakaštangi. Sa svime time se vježbalo i vježbalo.

Danas se sve može kupiti, naći nabaviti, pročitati ali, ali ja imam puno poznanika koji imaju sve to i stotine knjiga o BV-u ali nisu pročitali niti jednu. Nekad smo išli u Zagreb samo da bi kupili knjigu o borilačkim vještinama ili o vježbanju, bilo kakvu knjigu od bilo kojeg stila i majstora. To je bio doživljaj, naći ju u knjižari, vrtiti ju po rukama, pomirisati stranice, kukati zbog cijene i dati svu ušteđevinu za jednu knjigu. Tako se radilo nekad - danas na internetu nabaviš kaj hoćeš i onda to spremiš i nikada ne pročitaš?!? a kamo li da upotrijebiš nova stečena znanja.

Moja prva uspješna obrana od napada na ulici - je bila uspješna zbog tako kupljene knjige iz koje sam vježbao po cijele dane, satima i satima, kao klinac koji uopće ne razumje baš najbolje što to sve radi, ali sam osjećao da je to dobar način.

Nekad smo imali ogromno poštovanje prema svom treneru i starijim učenicima. Nisi mogao i zamisliti da ideš sa njim na sok u kafić poslije treninga sve dok te trener nakon par godina nije pozvao da se priključiš toj elitnoj ekipi. Takvi su tada bili dani.

Danas na internetu imamo sve neke jake i hrabre borce koji po forumima mlate hrpe gluposti i pljuju jedni druge, naravno anonimno. Nekad a tako je u HO GO-u i danas kad nešto kažeš onda stojiš iza toga svojim imenom i prezimenom ispred cijelog svijeta, zato jer govoriš istinu i zato jer si ispravan. Anonimost u javnosti traže samo kriminalci i kukavice. Pravi borci, ratnici i duhovnici uvijek stoje svojim imenom iza svoje riječi. To je put od nekada koji nastojite i danas usvojiti.