ORUŽJE U KOLCE

Jednog dana 1991. rodila se izvrsna ideja jedne izuzetne žene. Pazite, to je normalna žena, normalnog života, obitelj, posao, kuća, okućnica, rodbina, druženje, veselje, sreća, krediti, život i svi njegovi usponi i padovi - sve sastavnice normalnog života - bez ijednog ekstrema i bez ikavke mržnje prema bilo čemu i bilo kome. Od te žene primali smo samo nesebičnu ljubav i to u nemogućim količinama. Zato danas jesmo dobri ljudi koji također daju ljubav dalje u svim oblicima. 

Godina 1991. je bila godina naoružavanja i nabave oružja i municije i svakom nabavljenom, kupljenom komadu oružja veselili smo se kao mala djeca igračkama. Trebalo nam je da se možemo braniti jer smo u početku Domovinskog Rata 1991. godine imali smiješno lovačko oružje i pištolje iz 1914. godine i sličnih godina. Usred toga raspoloženja dolazi izjava te žene, koju tada nisam niti htio saslušati, nit razumjeti jer sam bio mlad i nadobudan -- u svojim mislima veliki ratnik. Danas gledajući sve strahote ratova i oružja mislim da je ONA bila potpuno u pravu - to bi bio jako dobar eksperiment da vidimo gdje bi čovječanstvo dospjelo.

Kaže ta žena tada meni ovako:

" Gogi moj, imam samo jednu želju što se tiče tog vašeg oružja koje toliko volite - ŽELIM DA SE SVE ORUŽJE, NA CIJELOME SVIJETU ODMAH SADA PRETVORI U KOLCE, KOLCE ZA GRAH I PARADAJZ, pa da vidim kako će se ratovati onda. To želim svim državama svijeta, pa da vas onda vidim, ljutito je gestikulirala prosvjedujući protiv rata."

Moja Majka Nena Krajačić