MUDRI POVED 6

Dječak Gromovitih Vještina

Bio jednom jedan dječak. Živio je u dalekim planinama svoje zemlje na imanju svoga oca. Život mu nije bio lagan. Bio je podvrgnut stalnom treningu posebnih ratničkih vještina. Imao je najbolje učitelje iz vještine borbenog jahanja, koplja, luka i strijele, samostrela, hrvanja, šakanja, gombanja, mačevanja, štita i mača i drugih viteških vještina. Također je stalno učio taktiku ratovanja i taktiku vladanja, književnost, politiku, povijest, kulturu i ljekarništvo.

Jednog dana jahaho je s pratnjom kroz šumu i pronašao skrivenu stazu kojom su krenuli svi, duboko u planinu pa visoko gore na planinu. Gore na vrhu su ugledali neku lijepu drvenu kolibu sa imanjem na vrhu planine, sve ograđeno visokom drvenom ogradom. Vitezi iz pratnje su povikali: „Hej ima li koga!“ Otvaraj u ime princa!“ Mladi princ je samo sjedio i u čudu gledao okolinu. Njegov trening mu je izoštrio čula i osjetio je da nešto nije u redu, a bio je u pravu.

Oko njih iz obližnjeg grmlja izašlo je 12 ogromnih vukova, večih od največeg vuka na svijetu, velikih skoro kao njihovi konji, vukovi su bili prekrasne sjane dlake, mišičavog tijela. Bili su potpuno okruženi, vukovi su napeto stajali bez režanja, samo gledajući petoricu dvonožnih svata. Ljudi su mislili da su gotovi.

Odjenom se iz šumarka kroz sve te vukove provlače jedna starac i starica, oslanjajući se na visoke štapove, odjeveni od glave do pete u čudne zelene skute, sa klobucima na glavi poput onih u gljiva. Žena je imala svjetlo zeleni šešir a starac smeđi. Povika glavni vitez: „Stari opozovi ove vukove ili ču ja....“ Ali starac se nije ni najmanje uplašio...nego odgovara: „Dobrodošli u moj skromni dom, prinče i pratnjo, molim vas da se ne bojite mojih prijatelja, oni su tu da čuvaju sve nas.“ Starac je jednim pokretom ruke otpustio vukove koji su otišli malo dalje u šumarak. Ali glavni vitez je bio osoran i dalje je  vikao na starca i staricu da su ovakvi i onakvi kad tako ružno dočekuju svog princa...

Tada se starac naglo iz naoko zgrbljenog položaja usravio u punoj visini i snazi, i bome imali su što vidjheti, pred njima je stajao ratnik, sav u mišićima, moglo se to lijepo vidjeti ispod njegove odjeće i kaže tada taj ratnik: „Viteže ovo ovdje je moja zemlja, tu sam ja Kralj i Princ i otac i majka, vaša zemlja je tamo dolje, zato molim te pripazi na svoj jezik dok si kod mene u gostima, na to vitez izvuče mač i kaže: "Stari izrezat ću ja tebe pa češ vidjeti tko je tu glavni." Stari ratnik se samo nasmijao na te rijeći.

Da stvar bude još gora tada se javi i starica koja kaže: "Slavni viteže molim te da se boriš samnom umjesto sa mojim mužem, čak ću vam dozvoliti da se sva četvorica borite mačevima protiv mene nenaoružane."

Vitezi su okretno i uvježbano krenuli u napad mačevi, navikli na ubijanje mislili su da će lako sajseći ludu staricu, ali u trentku dok su pomišljali krenuti u napad, starica se brzinom munje pokrenula i udarcima štapom u glavu onesvijestila svu četvoricu viteza, cak, u jednom munevitom potezu nevidljivom za ljudsko oko.

Kad su došli k svijesti vidjeli su da se mladi princi igra sa vukovima, te da su lijepo razoružani, da imaju poveze na glavama sa hladnim oblogom kako bi im čim prije prošla bol od udarca. Starica i starac su im prišli, vitezi ustuknuše ali ih je princ umirio rekavši im: "Mirno moji vitezi ovo su pravi prijatelji!"

Mladi princ i vitezi ostali su u gostima kod ovih staraca jedno vrijeme. Koliko dugo, ne zna se, ali dovoljno da je mladi princ shvatio da se tu mora vraćati na poduku i tako je dolazio svaki dan i učio od staraca. Vitezi su se duboko ispričali kad su shvatili da su pred njima dvije legende, stvarne legende o kojima su do sada samo slušli bajke uz logorsku vatru. Nema vitieza tog kraljevstva koji nije čuo za Majstora Groma i Majstororicu Munju. Princ je  učio Gromovite Vještine od Majstora Groma i Majstorice Munje. Nakon dugog perioda ovakvog druženja princ je morao poći u svoj stvarni svijet.

Na rastanku Majstori su mu rekli: Prinče ti si budući kralj, ali kako i koliko češ vladati ne ovisi samo o tvojoj snazi nego i o Mudrosti. Mudrosti da nadvladaš sve prepreke i neprijatelje kako mačem tako riječima i djelima. 

Zapamti ovo: Mudar vladar je sa svima dobar čak i sa neprijateljima od kojih je jači ali uvijek zna svoj pravi cilj. Tvoj pravi cilj je sloboda tvoje Hrvatske! 

Tada se Tomislav vratio u stvarni sijet i napravio najjaču i najveću Hrvatsku Državu ikada. Postao je Prvi i Najveći Kralj svih Hrvata.

Kažu neki ljudi da su u  njegovim borbama njemu z rame uvijek viđali čudne svate: dvoje staraca odjevenih u zeleno sa klobucima ko onih u gljiva i čoprom ogromnih vukova koji su čuvali i njega i obitelj. Tko god je pokušao napasti Tomislava neslavno je završio.

Njegovi neprijatelji stalno su slali ubojice u crnom da ga unište ali čudni svati u klobucima, Ogromni Vukovi, Snažan Crni Medvjed, Suri Orao i sam Tomislav, svi oni su uvijek pobjedili takve ubojice. Jednom je Kralj Tomislav svojom vještinom i uz pomoć svoje družine savladao najopasnije ubojice poslane sa dalekog istoka iz Japana - sve ih je pobjedio i zarobio te sa istima dogovrio suradnju. Poštedio im je živote i zauzvrat tražio da rade za njega. Kako su ti ljudi bili zadivljeni njegovim velikm močima i vještinama tako su odmah pristali biti njegovi učenici i podanici - i uvijek su odjevajući se u čudnu crnu odjeću za njega špijunirali i izvodili specijalne tajne zadaće. No cijelo su ga vrijeme upozoravali da će oni koji su njih poslali opet poslati takve kao oni ili još gore - crnog demona...I tako je i bilo. Kako sile mraka nisu nikako mogle usmrtiti Kralja Tomislava tako su iz najdubljih dubina strave izvukle su crnog demona i poslali ga na misiju.  Crni demon jednom kad ima misiju ne odustaje dok ju ne ispuni ili dok sam ne pogine izvršavajući je.

Legenda kazuje da je jednom u napad na Kralja Tomislava došao neki šumski demon, sav crn, samo su mu oči iskrile iz njegove tame, naoružan svakavim oružjem i mačevima, ogroman i pun mišića, brz i ubojit, ubio je svu stražu od Kralja i došao do njegovog kreveta usred noći. Sajsekavši krevet uvidio je demon da tu nema nikoga, kad je začuo poziv iz dvorišta: "Dođi demonu tame, vratit ću te tvojim istočnjačkim precima..."

Demon je skočio kroz prozor visok 12 metara kao da je sišao niz stepenicu. Svojom veličinom i snagom natkrilio je Tomislava kao da se nad čovjekom nadvilo samo zlo, ali u Tomislava Kralja ne bijaše straha. Borba je bila žestoka, demon je vlado svim mogućim najgorim ubilačkim vještinama, crnim i tamnim, te je bio užasno jak, neki su vjerovali i besmrtan jer se nije ni najmanje obazirao na rane na tijelu ako ih je ikada zadobio a te rane su brzo zacjeljivale i enrgija mu je bila ogromna užsna i jeziva, nezaustavljiva. Usred borbe Tomislav mu je polomio mačeve, izmako svim projektilima i otrovnim strelicama, izbjegao sve udarce noževima, sjekirama, skrivenim prahovima i napravama, te izbacao demona u sve zidove svoga dvorca. Demon je počeo osjećati neke čudne osjećaje - ljudi te osjećaje nazivaju strah, užas i nemoć. To crni demon nije osjetio nikada dosada. Svaki napad na Kralja Tomislava stvarao je novi užas kod demona.

Tomislav je ogolio demona do gole crne kože – više nije bilo oružja koje je mogao iskoristiti - ostale su samo ruke i noge. Demon se cereći iz uplašenosti prebacio u stanje bijesa, ogromne snage razbijao je stijene i zidove ganjajući Kralja. Kralj je u jednom trenutku stao čvrsto, izmaknuo udarcima demona, blokirao sve napade te takvom silinom, brzinom i snagom udario demona u ruke, noge, laktove, koljena, vrat, glavu, prsnu kost, grlo, oči tako da je demon samo vriskao, i pao na koljena, tada se dogodilo nešto nemoguće, iz Kraljeve ruke sjevnula je Munja i pogodila demona u glavu koja se otkotrljala na tlo. Demon je polako nestajao u crnoj izmaglici kao da ga nikada nije ni bilo. Kralj se okrenuo nebu i zemlji i zahvalio Hvala Grome, Munjo, Perune i Velesu na vašoj mudrosti  i Gromovitim Vještinama.

Od tog dana Gromovite Vještine se prenose sa koljena na koljeno kroz Hrvatski Narod, kroz odabrane Majstore za koje se nekad zna korisitit naziv: Zaštitnici.