POŠTOVANJE MOJIM UČITELJIMA

Mojim učiteljima: g. Vladimiru Caru, g. Nenadu Čehil.

Ovo je poruka svim današnjim učenicima i profesorima - POŠTUJTE JEDNI DRUGE, UVAŽAVAJTE JEDNI DRUGE, POMOGNITE JEDNI DRUGIMA. Učenici mogu preuzeti odgovornost u skladu sa svojim mogućnostima, profesori-učitelji mogu pružiti ruku, podršku i pohvalu svakome, možete doći do svakog učenika, ne smijete se bojati jedni drugih - strah stvara neprijatelje.

Zašto ovo govorim. Zato dragi moji čitatelji jer sam ja u osnovnoj školi po učenju bio srednjeg uspjeha, a po ponašanju najlošiji od najlošijeg na svijetu, radio sam takve gluposti i svinjarije koje ne smijem danas ni spomenuti u javnosti da našoj djeci ne bi takvo što palo na pamet. I dok sam postepeno upoznavao borilačke vještine, njihovo stvarno značenje i mudrost postajao sam sve bolji i mirniji i u jednom trenutku to su prepoznali moji učitelji -. Mada nisu morali - ali jesu i dali su mi kroz cijelo moje školovanje od 5. do 8. razreda i dalje kroz život ogromnu podršku. 

Za mene tada malog Gogija ogromna podrška je značila samo da mi netko kaže Bravo Gordane - odlično si to napravio? Kasnije sam taj recept ponavljao sa mojim učenicima, i kad sam radio neke radionice i seminare sa problematičnom djecom također - i uvijek sam uspio - pohvalom ali i svojim stavom, stručnošću i znanjem postigao sam da dajem bezrezervnu podršku i nakon toga kod te djece vidim kako su sretna i ponosna jer ih netko uvažava, poštuje njihov trud i rad, ali su se i trudili i radili. Ako radite linijom manjeg otpora, samo s onima koji su mirni, divni i krasni - onda vi tako uništavate jednu djecu da bi radili sa onima kojim možete, a puno puta se pokaže da ti mirni, divni i krasni - su puni nepoštovanja, mržnje i nasilja, samo mudro skrivaju. Svatko zaslužuje šansu i za svkog učenika se treba boriti.

Dok sam pohađao osnovnu školu imao sam dva super učitelja. Zašto dva super učitelja - zato jer su mi obojica kad kod su imali priliku davali podršku u mojim aktivnostima, u mom načinu razmišljanja i zato jer su uvijek razgovarali samnom. Jako sam ih cijenio zbog toga obojicu. 

Prvi je bio moj razrednik g. Vladimir Car koji mi je predavao Hrvatski jezik. Iako sam s njim često diskutirao o borilačkim vještinama i filozofiji nikad nisam uspio dobiti više od 3 iz Hrvatskog. No ja i nisam tada ganjao ocjene. G. Car je u mojim pisanjima domaćih zadaća jednog dana primijetio da moje misli jako naginju orijentalnoj filozofiji te me pitao da li ja proučavam mudrost i misli istoka.

Naravno da je to mudar čovjek kužio i tako smo nas dva diskutirali o svemu i svačemu često jer smo živjeli u susjednim ulicama pa smo se često sretali na puto od i do škole između ostaloga. Taj čovjek mi je uvijek davao podršku i govorio: "Gordan dobro je te to tvoje mišljenje ali pokušaj malo i sa ovim." I uvijek je davao svoje prijedloge zapadnjačke misli i književnosti. Nije mi nikada nametao svoje ideje nego je uvijek podržavao mije pozitivne stavove i usmjeravao me pohvalom i ohrabrenjem. Zato sam između ostaloga i počeo pisati svoje misli, zbog njegove podrške. Taj čovjek je uvijek razgovarao samnom o mojim idejama i istraživanjima, o vježbanju i o istočnjačkoj filozofiji koju sam tada proučavao, ali me uvijek pitao zašto ovo, zašto to radim tako, zašto tražim to i to, stalno je htio da se i ja sam propitujem ne samo da slijedim.

G. Čehil mi je predavao likovni i on je bio druga priča, on je vježbao Judo dok je bio mlađi, i ja sam ga uvijek nagovarao da počne opet vježbati a on je uvijek rado samnom razgovarao samnom o Judu i Jiu Jitsu jer se razumio u to, o izbacivanju iz ravnoteže, o korištenju protivnikove težine i energije i o praktičnim stvarima koje smo onda prenosili i na slikanje...u uvijek kad god me je vidio je stao i porazgovarao samnom o borilačkim vještinama i pitao za moje treninge i napredak, ponekad smo znali pričati i o filozofiji borilačkih vještina...i uvijek je čovjek govorio bravo Gordane, samo naprijed.

Te njihove riječi podrške ali ne one pokroviteljske nego iskrene i kritičke podrške su mi tada značile puno, jer sam ja kao i sva djeca imao problema sa samopouzdanjem i samodisciplinom. Možete misliti kad ti čovjek koji je veći dva puta od tebe - tako su oni meni izgledali, kaže da dobro misliš i da tako treba. 

Što je zanimljivo nikada me nisu kritizirali zbog mog srednjeg uspjeha i ocjena 3 i 4, jednostavno su me prihvatili takvog kakav jesam, i uvije davali samo pozitivnu podršku. Naravno da mi se i uspjeh popravio pa sam dobivao i 4 i 5 iz ostalih predmeta, no to je pak sve ovisilo o učenju a ja tada nisam baš učio nego bio u svom svijetu. 

Ponekad su mi ta dva profesora ukazivali povjerenje da obavim neke zadatke koje sam mogao izvesti bez njihovog nadzora - oko uređenja parka oko škole i slično - i znali su da ću to napraviti dobro. To vam kao klincu puno znači.

Bilo je još takvih profesora, koji su vjerovali u nas i koji su nas čak znali ostaviti same u školi da radimo slobodne aktivnosti bez brige za školu i stvari - da će nešto nestati i slično...

Tako da mislim da vi profesori morate danas početi vjerovati svojim učenicima i povjeravati im neke zadatke koje oni mogu napraviti i hvaliti ih i hvaliti i podržavati, nije bitan samo uspjeh. Po mom uspjehu u osnovnoj školi ja nikada ne bi bio nešto - ali ipak jesam - ja sam Gogi, i dio toga zahvaljujem i mojim učiteljima.