TRENING JEDNOM DAVNO

Godina: 1990. Zemlja: negdje na našoj planeti. Glavna uloga: Gogi. Radnja: vrlo posebno specijalni trening. Prijem: 1989.: testiranje u raznim tajnim institucijama te države. Za potrebe ovog članak nazvat ću tu instituciju gdje sam vježbao godinu dana ovako: VPTD. Ta VPTD je stvarno bio elita u cijeloj bivšoj državi zbog toga jer je tu dospjelo samo u 20 mladih ljudi - najboljih u toj zemlji - može se reći slobodno najbolji od najboljih.

Dolazak u VPTD.

Jednog dana moj prijatelj Majki stade pričati o tome kako je on jedno doba nekad prije par godina bio tu i tu i radio svakakve specijalne stvari, učio skijati i boriti se na skijama, učio roniti i boriti se u vodi ispod vode i iz vode, učio orijentaciju u prirodi, pucanje iz raznog oružja, iz raznih vozila i helikoptera, učio posebne borilačke vještine, posebne vještine rukovanja raznim specijalnim radarima, bacačima plamena, suzavaca, upade i ispade, otmice, diverzije, spašavanje i pucanje posebnim puškama na velike daljine, pucanje raznim pištoljima u raznim uvjetima, učio kako se preživljava u svakakvim uvjetima...uglavnom tako on priča a ja upijam, upijam jer sam tada bio mlad i sve što sam htio biti je bili biti isti kao i taj moj prijatelj.

On je bio stariji 5 godina od mene, velik i jak, tada je bio najjači od svih, i najopasniji od svih i ne možete vjerovati potpuno dobar i ispravan. Takav sam htio biti i ja. Između ostaloga on je jedan od glavnih recimo Starih Majstora Ulične Borbe sa kojim sam i živio i radio jedno vrijeme i jedan od mojih uzora i u jednom periodu učitelja Ulične Borbe. Takvog borca svijet nije nikada vidio - kad Majki udara svi padaju, svi i najjači od najjačih, a može primirit udaraca i udaraca i uz to kako sam rekao to je jedan dobar čovjek. Poslije ću još o njemu.

I tako ja njega pitam pa gdje se to može raditi to što je on radio, i naravno kaže on meni gdje i kako. I odem ja i prijavim se, tada sam imao 17. g.

 

Prvo testiranje. Jednog dana 1989. u mom rodnom gradu jave mi iz te famozne organizacije da dođem na testiranje za prijem. Dolazim u lokalnu bolnicu gdje su me pod vodstvom nekih čudnih ljudi doktori ispregledali na sve i svašta i kažu na kraju OK, može, i onda ti čudni ljudi kažu prošao si prvi dio idemo dalje javit ćemo ti se za par tjedana. Nakon par tjedana evo ih, autobus pokupio nas 15 iz mog grada i vozi u Zagreb, iz te grupe nas tri smo se prijavili za ovaj posebni elita trening u tom VPTD čudu. U Zagrebu dolazimo do velike zelene zgradurine koja je velika do neba, tako se tada meni činila. Tamo nas tri odvajaju od ostalih i kreće testiranje - prvo svi mogući liječnički pregledi, pa testiranje ravnoteže - stajanje na posebnim klimavim napravama, pa testiranje orijentacije - snalaženje u mračnim prostorijama, u prostorijama sa bljeskajućim svjetlima, pa testiranja sluha, vida, refleksa - izmicanja od raznih prijetnji, pa psihološka testiranja, pa testovi inteligencije, pa testiranja brzine ruku i nogu, pa testiranja koordinacije oka i ruke na tada najmodernijim računalima, pa testiranje na nekim napravama koje sviraju kada nešto krivo takneš...pa cijepljenje protiv ko zna čega ali na način da se krv vidi na sve strane i da ljudi koji vide krv padaju u nesvijest na sve strane...Prođem ja sve to i kažu ono - ok, može dalje.

Dalj se događa 18.09.1990. dolazim u jedan grad u jednoj državi i ulazim u prostorije tog VPTD-a. Tamo nas prihvaćaju ljudi koji su već tamo, ali tu je nas došlo cijela hrpa preko 100 ljudi u jednoj prostoriji, tu dobivamo odjeću i opremu i upute i šalju nas na spavanje u spavaonice, pokazuju nam gdje je šta.

Prije nego što smo krenuli u spavaonice u prostoriju ulaze dva čovjeka, jedan visok, jak, gromkog glasa i drugi niži ali vidi se da je poseban, jak i samopouzdan: viče taj niži: tko je od vas tu za VPTD? od svih tih 100 ljudi samo ja dižem ruku.

 

Obojica me pogledaju u čudu i tada manji zaviče iz sveg glasa makar je stajo od mene najdalje dva metra: "Kako se zoveš?". Ja odgovaram:"Gordan Krajačić." a taj manji gleda na neki papir i klima ovom starijem i kaže: "da to je on, njega smo čekali, i nešto mrmljaju jedan drugom. Tada onaj veliko naglo zaviče na mene pred svim tim ljudima: "Krajačiću da li ti znaš gdje si ti došao, gdje ti želiš ići, da li si ti siguran u to, da li ti to možeš, ha?" - ja sam na svako pitanje pokušao dati odgovor ali taj velike je samo govorio i vikao tako da nisam mogao ni zucnuti, dere se on dalje ovako:

Došao si Krajačiću ovdje gdje se lije krv, znoj i suze, ovdje se ma ne lije krv, ovdje se krvi piša, jel ti to razumiješ - viče on i unese mi se u lice i nastavlja dalje, ovdje ćeš se kupati u znoju, spavati u znoju, u znoju će se sušiti na tebi jer nećeš imati vremena da se presvučeš u suho, ma jel ti to jasnooo, ovdje ćeš se smrzavati na minus 20 i radi čuda i nećeš pisnuti u tome da ti je možda teško, jel ti jasno, ovdje ćeš skijati, roniti, letjeti, pucati ali iz položaja za koje ni ne znaš da ih možeš napraviti, ovdje ćeš slomiti kosti ako treba i svoje i tuđe i dati krv i uzeti krv, Jel ti jasnooo, viče meni čovjek u lice. Dalje se on dere, da li znaš skijati - ja odgovaram: znam, manji piše, da li znaš plivat, ronit--znam, da li znaš borilačke vještine-znam- da li znaš pucati-znam- da li se bojiš - ne, da li na kraju ovoga sveg i dalje želiš ići k nama ---kratko odgovaram: da - i stojim čvrsto kao stijena i gledam ga ravno u oči, veliki naglo mijenja raspoloženje, nasmije se i kaže ali opet čvrstim glasom - dobro onda, uzmi stvari i za nama.

Dolazim na kat iznad one prostorije sa onih drugih sto, tu me dočekuje 19 sličnih ljudi kao i ja, sportaši svi od reda, jaki ko bikovi, veseli i nasmijani. Tu onaj veliki kaže dobro došao u VPTD, tvoj trening počinje danas.

Prvi dani protjećuu ovako:

Ustajanje u 05.00 h, osobna higijena do 05.30 h, tjelovježba do 06.00 h, doručak do 07.00 h obuka od 07.30 h do 14.00 h odmor do 16.00 h obuka od 16.00 h do 18.00 h, večera do 19.00 h slobodne aktivnosti za trening do 22.00 h spavanje od 23.00 h. Razne dužnosti čišćenja, čuvanja, noćnih smjena, održavanja opreme - neću ovdje opisivati - to je sve išlo pod redovne i normalne aktivnosti u međuvremenima i prostorima između ovih termina za trening i obuku.

Obuka: prva 3 mjeseca - osnove ratovanja sa svim pješačkim oružjem, poligoni prepreka, borilačke vještine sa bajunetama, puškama, štapovima i noževima, kopanje i ukapanje za zaštitu, orijentacija, gađanja iz sveg pješačkog naoružanja 2 puta na tjedan. Trening snage i izdržljivosti svaki dan osim nedjelje, kupanje jednom na tjedan - ali smo se sami kupali u hladnoj vodi svaku večer prije spavanja. Terenska obuka na -15 do 20 - sami nalazimo drva za grijanje, gađanje po tim temperaturama, orijentacije, hodnje, likvidacije stražara, borilačke vještine - bacanja, gušenja, padovi, nož-tiha eliminacija, prva pomoć vojna, još poligona prepreka, vožnja automobila, napad na oklopna vozila, bacanje bombi, postavljanje protupješačkih i protutenkovskih mina i njihov deminiranje - onesposobljavanje, podizanje šatorai logora te osiguranje istih, organizacija logistike za ljude i opremu. Osnove terenskog izviđanja, topografije i orijentacije.

U sve to vrijeme imali smo uvijek i slobodnog vremena za svoj osobni trening - udarci ruke, noge, bliska borba, ragbi košarka, nogomet, odbojka, stolni tenis, pucanje iz zračne puške, pištolja, borbe sa drugim ljudima iz drugih krajeva...filmovi - kineski kung fu filmovi i Rambo uglavnom i Bruce Lee. Čak i vremena za knjižnicu i čitanje - akcijski romani tipa Rambo i slično...

Slobodno za vikende - u grad - ja sam uvijek išao u knjižnice i kupovao knjige o borilačkim vještinama i brzo natrag na proučavanje - mladi fanatik - šta se može-.

Nakon ta tri mjeseca doživio sam nezgodu na obuci u završio u bolnici, nakon par tjedana bolnice - nitko mi nije dolazio u posjet osim roditelja jedanput - dolazi glavin nazovimo ga za ovu priliku trener-šef u bolnicu i kaže on meni: Krajačiću, na svim onim obukama bio si najbolji, ako želiš k nama moraš odmah van iz te bolnice, sada samnom i idemo, ja skačem ko feder-opruga - i vičem evo idem, makar još na sebi imam neke otvorene rane...koje sam ponekad previjao – to jest kolege su mi previjali i tijekom obuke i treninga- kad šef ne bi vidio ili gledao.

Slijedeća 3 mjeseca kreće specijalni trening:

Obuka iz antiterorizma, specijalno naoružanje i oprema, posebne taktike upotrebe suzavaca, palica, pištolja, pušaka, samostrela, noževa, noževa za bacanje, borenje goloruke, nožem, puškom sa bajunetom i bez, malom lopatom, u svim uvjetima, plivanje, ronjenje, pucanje iz borno oklopnih vozila, automobila, helikoptera, helikopterski desanti, brza vožnja i intervencije iz vozila, uletavanje u i iz vozila u pokretu, skakanje na oklopna vozila u pokretu, pucanje iz protuoklopnih raketnih bacača, snajperskih pušaka, skijanje, borba na skijama i u snijegu, preživljavanje, borba u vodi i vatrenim oružjem i goloruka, nožem, pucanje samostrelom iz vode - tiha likvidacija, tiho ronjenje, prikradanja, maskiranja, forenzika otisaka prstiju, upotreba posebnih radara i elktroničikih uređaja za daljinski nadzor i osiguranje, upadi i hvatanje terorista u zgradama, vozilima, brodu, avionu, šumi, planini, zasjede i kontra zasjede. Noćne optike, uređaji za noćno osmatranje, posebni nišani sa kojima se vidi u mraku, posebne naprave na glavi pomoću kojih vidiš hodat po mraku. Korištenje posebnih malih šatora maskiranih kmuflažnim platnima i granjem na terenu kao mali timovi, preživljanje u prirodi Izvlačenje osoba iz okruženja i brzi povlačenje - jakom silom - ili brzom intervencijom - i jakom vatrenom podrškom ili tajno, praćenje i tajni nadzor...sve to kao tim od 12 ljudi ili kao tim od 4 ili kao tim od 2 ponekad kao pojedinac - gađanja iz svega svaki tjedan tri puta. Sve to u svim vremenskim uvjetima od -20 do +35.

Borilački trening se sastojao od padova, bacanja, gušenja, lomova ruku i nogu, udaraca - smrtonosnih, borbe na tlu - gušenja i lomovi, hrvanja, borenja u punoj specijalnoj opremi, borenje u vodi, borba noževima, borba palicama - električne palice - borba borbenom kacigom, borba lopatom, sparing - te naš osobni trening ovisno o specijalnostima.

Ja sam bio slabiji  sa  bacanjima i zato sam stalo trenirao sa jednim kolegom koji je bio majstor Džuda i uvijek sam letio ko kruška, sve dok nisam naučio kako se braniti od bacanja i tako smo stalno trenirali svi jedni sa drugima i učili jedni od drugih. Hrvači su nas učili hrvačke finte, džudaši njihove, boksači njihove, ulični borci njihove, najsnažniji njihove finte snage, najizdržljiviji njihove stvari - ja sam sve učio udarce nogama i rukama.

Naši instruktori su nas učili uvijek kako preživjeti i kako u najkraćem vremenu terminirati napadača odnosno onog kojeg mi napadamo...teroristu na sve moguće načine.

Slijedećih 5 mjeseca još jače vježbanje uz sveg do sada navedenoga, antiterorističke hodnje, cijele operacije od planiranja do izvršenje i povlačenja, nova specijalistička oprema i oružje sa prigušivačima, novi načini goloruke borbe. Redovno plivanje, plivanje zavezanih ruku i razne kombinacije, plivanje s puškom, plivanje vezanih nogu, vezanih i ruku i nogu, ronjenje, prikradanja, preživljavanja i maskiranja i skloništa u prirodi, bacanje sjekira, timski upadi u objekte, avione, vozila, sa eliminacijom terorista, osnove alpinizma - upadi u objekte alpinističkim užetima, upadi u objekte slobodnim  - kamikaza penjanjem bez osiguranja---helikopterska gađanja i desanti, borbe oko vozila i helića, Noćne akcije i noćna situacijska gađanja, još borilačkog treninga sa nekim velikim palicama - i sa palica dugačkim oko 1 m koje na krajevima imaju elektrošokere. Bacaći plamena, bacaći suzavca…U ovom periodu smo jako išli na rezultat - da u što kraćem vremenu izvedemo cijeli zadatak i bili smomjako brzi i uvježbani. Tehnike praćenja osoba u civilnoj odjeći, izviđanje u civilnoj odjeći

U nekom periodu smo čak i mi držali predavanja novim polaznicima drugih specijalnosti  na temu borilačkih vještina i samoobrane ali samo ciljano što je njima trebalo za njih.

Možda sam kaj i zaboravil ovdje ali u osnovi to je to. Naravno sve te aktivnosti su se radile po nekom rasporedu i redu. 

Sada ide nešto što zahtijeva objašnjenje. Stvarne borbe ili manje više stvarne borbe. Svi smo mi ovdje bili mladi i željni dokazivanja i u ovim borbama koje ću kratko spomenuti nismo nikada počeli prvi, uvijek smo branili svoje dečke ili svoj teritorij ili nešto svoje što god - čast, ponos i tako to, uvijek je bila neka borba, borba za red za hranu, borba u redu za kupanje i tako to - borba za svoje mjesto u hijerarhiji svega toga tamo - a mi smo uvijek bili na prvom mjestu pa smo zato uvijek i bili meta i napada i izazova. Mi smo bili stalno trenirani da ubijamo teroriste i to na sve moguće načine i zato smo se kad god smo se tukli sa nekim tukli jako, brutalno i žestoko.

Tijekom ovog treninga imao sam i nekoliko stvarnih borbi, prva sa starijim kolegom, pobijedio sam udarcem laktom u glavu, druga borba sa kolegom iz moje ekipe - poludio hoće ubiti jednog drugog - savladao sam ga gušenjem, treća borba - nas tri protiv 7 drugih - sve smo ih istukli rukama i nogama zavezali lisicama, četvrta borba je krenula protiv oko 20 ljudi ali je završili da nas tri izmlatimo svaki jednoga - nogama i rukama po svuda, ne prejako ali dovoljno, peta borba  je bila zanimljiva - potjeramo jednu ekipu sa košarke - dolaze oni natrag sa novim snagama i košarka ide bez pravila i bez faula - to je trajalo dva sata na jedan koš ali u ta dva sata smo mi - nas 4 pobijedili točno 100 drugih dečki,oni su gubili i dolazili novi - i svi su dobili jake batine da nauče da kad mi tu igramo košarku onda nitko ne smije dolaziti ni blizu a kamoli pomisliti da igra protiv nas. 

Šesta borba- protiv mog glavnog instruktora - viče on Krajačiću jel bi se ti tukao samnom, ja odgovaram da bi, on ustaje i (sve se odigrava u njegovom uredu) skače preko stola - nisam ga htio udarati pa kad je skočio krećem u hrvanja, gušenja i poluge, otima se ali ne može baš i tako se grnjapamo u tom uredu i nitko ne pobjeđuje ali ja imam inicijativu i prednost i tada uleće glavni šef i urla na nas obojicu...svi poslije prijatelji. 

Sedma borba - protiv starijeg instruktora iz druge škole - maltretirao je na obuci mog kolegu, koji nije više mogao ni hodati nego je ležao u svojoj bljuvotini i plakao a ovaj ga udara nogom i tjera da puzi...ja to prekidam i zaustavljam a taj instruktor viče na mene: - jel ti hoćeš da odemo tu iza i da se potučemo, ja naravno kažem da može i odemo mi tu iza nekog brdašca i „majstor“ skida gornji dio odjeće da se pokaže sav u mišićima - ali nije znao s kim ima posla -ja sam tada već postao jako zločest u borbi - zauzima on stav i kreće u napad ruka, noga, ruka, ja sve to blokiram i udaram ga nogom - na kojoj je debela jaka čizma - vojnog tipa - nogom u genitalije, pada on a ja još jednom sa nogom u glavu, pade čovjek u nesvijest - morali smo ga stavit u bočni položaj i polit vodom da dođe k sebi...a bio je tako nadobudan, znao je svakakve zahvate i tehnike.

Osma borba - napad uličnog borca sa razbijenom bocom, prije nego me dohvatio gađam nogom u koljeno - pogađam nogu, on maše dalje i zareže mi ruku, malo . više rukave od jakne, udaram iz dalekog nogom u tu ruku, flaša leti i jedan zadnji bočni i ode čovjek na pod. Deveta borba sa mojim džudo kolegom - poludio je od sve te obuke i ide se on ubit, ja ga ulovim na poligonu i pokušam riječima ali neda se urazumit, ja ga napadam, on me baca i borimo se, i uvijek je bio bolji u tim bacanjima i parteru ali iskobeljam se nekako iz gušenje i udaram nogom u noge tri puta, pa šakom u glavu, pa koljenom u tijelo, pa laktom, pa šakom pa prstima u vrat i bacam ja njega i gušim na tlu - skoro ga ja ubih ali nije mu od svega toga bilo ništa osim masnica, dižemo se poslije i odlazimo, kaže on - hvala ti ne znam šta mi je došlo...

Deseta borba, kung fu snagator, ne da mi da telefoniram kući, velik, jak, opasan, ali samo je tako izgledao - dok je on prijetio stavom udaram njegovom glavom po govornici po svuda i ode kung fu snagator sav krvav.

Jedanaesta borba - izbacivači u disco klubu - veliki jaki -ne puštaju nas unutra, a unutra 2 naša se šoraju protiv njih 5-6, nas vani 5, izbacivača 4 ogromna, mrcine - au, klasična dobra tučnjava, mi nakon pokušaja pristojnih - razgovorom, napadamo prvi, šake, noge, laktovi, koljena, štok od vrata, stolice, pepeljare, dok si nabroji do 5 leže izbacivači i ulećemo unutra razbijamo napadače i na brzinu- naši dvojca se dobro držali na nogama, leđa o leđa i pokupimo ih i bježimo odatle. Naravno poslije je išlo „fasovanje“ kad smo se vratili u VPTD – jer smo svi zbrisali nedozvoljeno odande a glavni šef nas ulovio na povratku – i odma urla – jeste se tukli vani, da vidim ruke, i vidi čovjek sve i odma takvi na noćni trening – na poligon prvo u tunel sa vodom i blatom pa onda na sve prepreke, pa sklekovi, pa trbušnjaci – noge u zrak a šef trči po njim, pa trčanje sa puškom u rukama i tako dva sata zabave pa na spavanje i onda za 2 sata ustajanje i peri obuku i trening kao da se ništa nije dogodilo.

Mislim da su to bile sve borbe koje sam tamo imao. Sve te borbe su imale određene posljedice za nekoga ponekad i za mene, najčešće posljedice su bili dodatni treninzi po kiši u blatu, ili čišćenje svih wc-a pa dodatni treninzi kondicije i snage opet po blatu i tako to...

Uz sve to ja sam neprekidno vježbao i duhovne vježbe i vježbe disanja za KI energiju iz knjiga koje sam kupio i postepeno se smirivao  i nisam imao više potrebu za tučnjavom - samo smo se mi međusobnom dobro mlatili u sparinzima. Pomoću ki vježbi sam mogao samo u donjem rublju vježbati vani na -15 bez da osjećam hladnoću – to je bilo zabavno – ali u kontroliranim uvjetima- nakon toga sam odmah išao u super toplu prostoriju u krevet.

One izjave velikog šefa sa početka su se sve ostvarile, bilo je dana kada smo cijeli dan bili u jednoj odjeći vanu, unutra, na treningu, znojni, prljavi, zalijepljeni, pa na velikoj hladnoći, vlazi, vodi, blatu sve bez presvlačenja i sve sa ciljem da postanemo izdržljiviji nego što je uopće moguće. Bilo je dana kada smo trčali uz velike uzbrdice pod punom opremom a do tamo smo hodali 2 sata i natrag dva i tako to...i što je najvažnije svi mi koji smo bili tamo smo to željeni i htjeli i uopće nam nije bilo teško. Sve smo to radili sa guštom.

Jednom smo na brzinu morali nositi stvari do helikoptera, bili smo u takvoj formi da smo po dvojca na nosila natrpavali hrpe teških sanduka i trčeći nosili do helića, bez ikakvih problema.

Eto to je jedan od treninga koje sam imao jednom davno - dok sam bio malo mlađi. Taj trening je baza i osnova iz koje je nastao Taktički Crobran i nastavio se u raznim oblicima do današnjih dana.

Još jedna od zgoda sa tog specijalnog treninga.

Trčimo svi preko poligona prepreka, to je bilo još na početku dok smo se svi učili uopće hodati na ispravan način. Na jednoj prepreci takozvanoj "žirafi" - visokoj- zapeo jedna vježbač, zajahao "žirafu" na vrhu i neće dolje. Nitko od nas ga nije mogao nagovoriti da siđe, čovjek se prepao i ne mrda. Naš tadašnji trener (inače jedan od Istinskih Heroja Domovinskog Rata kasnije) nakon nekoliko povika, kletvi i ko zna čega vadi pištolj, ubacuje metak u cijev i viče - silazi ili ću te upucati - kad je ovaj to vidio - sletio je dolje ko raketa. Trener sprema pištolj i kao da se ništa nije dogodilo - viće na sve idemo dalje, šta ste stali....

Nakon svega toga onaj Majki sa početka priče i ja smo se zajedno borili u Domovinskom Rat i pobijedili, hehehe.

Gogi