CROBRAN - HRVATSKA BORBENA UČENJA VAM PREDSTAVLJAJU: HRVATSKI RATNIK-DUHOVNIK-ČAROBANJAK-PLEMIĆ-USKOK-DOBROČINITELJ-LEGENDA: JANKO ŠAJATOVIĆ KRABAT- (Hrvat)

Junak iz Žumberka. Njemačka legenda,Hrvatski Ratnik i Duhovnik i Legenda Lužičkih Srba.

Zahvaljujući predanom i mukotrpnom istraživanju vrsnog njemačkog geneologa Hans-Jürgen Schrötera, otkriva se polako sloj po sloj oko povijesne osobe koja je prerasla u legendarni lik kojem su s vremenom pridodana nadnaravna svojstva, a koji će postati zaštitnik regije Lausitz i po kojem će se pisati romani, koji su doživjeli i prikazivanje na velikom platnu.

A sve je počelo god. Gospodnje 1624. u Žumberku rođenjem Janka Šajatovića, koji se je školovao kod Isusovaca u Zagrebu i – sukladno tradiciji kršnih žumberačkih Uskoka – krenuo u obranu Hrvatske i cijele kršćanske Europe protiv najezde Osmanlija. Prema tvrdnji g. Schrötera, Šajatović je već rođenjem bio pripadnik vojnog plemstva, pa je kao takav služio u karlovačkom generalatu. Služio je pod vodstvom grofa Petra Zrinskog, borcem i mučenikom za hrvatsku slobodu.

Već 1659/1660. godine prelazi kao pripadnik tjelesne garde hrvatskih konjanika (Leibgarde Kroatenzu Roß) u službu saskog izbornog kneza Johanna Georga II., nadmaršala Svetog rimskog carstva njemačke nacije. Njegovi pretpostavljeni zapovjednici su bili Georg Silly i Janko Šubić Bribirsko-Peranski.

Na popisu novačenja iz 1661. godine zapisan je kao “Jankho Schajatowitsch von Süchelberg aus Croatien: Pferd: 2“, što je nepobitan dokaz da je došao iz Žumberka u Hrvatskoj i da je služio na saskom dvoru sa dva konja. Tokom svojih dugih godina službe konjanika garde, saska vojska je ratovala diljem Europe, pa je i sam izborni knez Johann Georg III. predvodio lijevo krilo kršćanske vojske u odlučujućoj bitki kod Kahlemberga 1683. godine, kad je razbijena osmanlijska opsada Beča.

Nekoliko mjeseci prije svoje smrti, izborni knez Johann Georg III. poklonio je 31.ožujka 1691. godine Janku Šajatoviću “Vorwerk” Groß Särchen, to jest poljoprivredni pogon koji se obično nalazio izvan obrambenih zidina gradova ili utvrda, sa pripadajućem mlinom, krčmom i pivovarom. Ujedno je dodijelio svom vjernom vojniku, koji je stekao čin pukovnika konjaništva,plemstvo. Već u jesen Johann Georg III. umire od pošasti kao zapovjednik cjelokupne vojske carstva u borbama protiv Francuske.

Pogrebnu povorku na čelu tjelesne garde predvodio je u Tübingenu Janko Šajatović za svog pokojnog protestantskog komandanta. Služio je nakon toga još vjerno i novom izbornom knezu Johannu Georgu IV. i Friedrichu Augustu I., koji je dobio nadimak der Starke” (jaki). Nakon prelaska na katoličku vjeru postao je potonji kao August II. poljski kralj veliki knez Litve.

Janko Šajatović je i dalje služio vladarskom dvoru u Dresdenu, dok nije 29.svibnja 1704. u tada visokoj starosti od 80 godina umro. Pokopan je 2. lipnja u katoličkoj crkvi u mjestu Wittichenau, kamo je svaki dan dolazio iz svog Groß Särchena, te je župnik održao prigodnu propovijed za tog zaslužnog plemenitog pukovnika na njemačkom jeziku. Kao vjerni katolik je Janko Šajatović, naime, htio svaki dan slaviti svetu liturgiju/misu, što mu u protestantskom mjestu nije bilo moguće.

Već za života je uskočki ratnik Šajatović bio neobična pojava među njemačkim i Lužičko srpskim stanovništvom toga kraja. Izrazito visok i (za sjeverne krajeve) egzotičnog južnjačkog izgleda, prozvali su ga jednostavno “Krabat” na njemačkom, a “Chorwat” na sorbskom jeziku, to jest: Hrvatom.

Kad se tome još pridoda njegova inteligencija i tehničko znanje, s kojem je blagodatno djelovao na poboljšanju uvjeta seljaka u tom kraju, kao na primjer isušivanje močvara,temelj za buduće legende je čvrsto položen. Tako su se među tim zapadnim Slavenima -Lužički Srbi (čiji jezik,zavisno od varijante, nalikuje na češki, slovački ili poljski) stvorile priče o tome kako je Krabat čarobnjak sa nadnaravnim moćima, koji sa svojom kočijom po zraku putuje do Dresdena (i pritom katkada okrzne crkvene tornjeve i krovove) ili koji pak može stvoriti vojnike sa crnim zrncima zobi. Kroz razne generacije su se priče mijenjale, pa je u najpoznatijoj varijaciji Krabat postao siromašno sorbsko dijete, koje radi kod mlinara, prerušenog čarobnjaka.

Nakon raznih poteškoća Krabat pobjeđuje preko ljubavi svoje majke zlog čarobnjaka i djeluje na dobrobit seljaka, te isušuje močvare ili pak spašava Augusta Jakog u turskim ratovima od trovanja. Nakon svoje smrti se Krabat pretvorio u bijelog labuda, te se smatra i dan-danas nebeskim zaštitnikom seoskog stanovništva područja Lausitz odnosno Łužica.

Po ovoj legendi ispisani su mnoge knjige Lužičko srpskih i njemačkih autora, pa je u DDR-u i Čehoslovačkoj i ekraniziran. A roman za djecu i mlade Otfrieda Preußlera je u obrađenom obliku prikazivan kao kazališni komad i na kraju kao film na velikom platnu u 2008. godini. Po tom legendarnom liku su uz to nazvane i razne manifestacije, kao i jedna njemačka rock-grupa ili pak jedna igrica za računalo.

Pred crkvom u kojoj je stvarni Janko Šajatović pokopan stoji kip koji prikazuje motive legende o Krabatu, a mjesna osnovna škola nosi ime “Krabat Grundschule/zakładna škola Wittichenau”.

Hans-Jürgen Schröter misli kompletirati svoja istraživanja i izdati jednu kompletnu knjigu o povijesnoj pozadini i ličnosti Janka pl. Šajatovića, koji se na francuskom dvorskom jeziku potpisivao kao “Jean de Sajatowitz”. U tom smislu on i organizira priredbe sa glumcima, da prikaže realnu pozadinu mitskog lika. Na taj način želi širokoj publici otvoriti nove vidike o poznatoj priči o Hrvatu iz dalekog Žumberka.