CROBRAN PRIČE - MUDROST IZ DAVNINA DREVNA MUDROST

U davnim pradavnim vremenima postojalo je dvanaest Hrvatskih ratnika, dvanaestorica složne braće. Gord, Tatomir, Lavomir, Juraj, Bogiša, Sunčan, Zvjezdan, Danomir, Vedomir, Vodan, Majstomir i Šumo. Oni su uvijek ratovali i branili svoje pleme i narod od svih neprijatelja i nepodopština. Svi su bili sinovi kralja Velemira.

Oni su bili moćni ratnici, vođe i vojskovođe. Kako su stalno i puno ratovali uvidjeli su da će njihove vojske nagrnuti na zlo ako ubrzo ne postave neka čvrsta pravila i vodiče – moralne i mudre za svoje ratnike da sami ratnici kod sebe putem tih vodiča razviju kontrolu i samokontrolu, disciplinu , mudrost i ispravnu svijest i savjest.

Oni sami nisu nikako mogli dokučiti koja bi to pravila bila, a da budu jednostavna i moćna. Tada se jedan od njih sjetio mudrih učitelja daleko u planinama. Tatomir je rekao svima, moramo ići do majstora Groma i Majstorice Munje. Svi su se zabezeknuli jer su znali da nije lako uopće naći to dvoje, a kamo li od njih dobiti neki savjet, opasni puti vode do njih. Njihova volja je nekad dobra a nekad baš i nije pa se neće uopće pojaviti.

No odluka je pala i njih devet je krenulo na put. Nakon 7 dana puta preko 7 gora i 7 izvora došli su na planinu majstora Groma i Munje. Tako je devet neustrašivih Hrvatskih Ratnike stajalo ispred velikih vratnica i ograde na kojima je pisalo na glagoljici Perkunas Poved ---Gromovita učenja. Svi hrabri ratnici su gledali u strahopoštovanju, jer kad su posljednji put vidjeli majstore Groma i Munju, oni su se pojavili niotkuda sa svojim ogromnim životinjama i spasili im svima živote i njima i njihovom kralju Velemiru.

Tada je Tatomir skočio sa konja i polupao alkom na vratima, tri puta snažno. Vrata su s odmah nakon trećeg udarca otvorila, sama od sebe, polako su uveli konje u dvor, vezali ih i krenuli potražiti majstora i majstoricu. Znali su da ih ovo dvoje od nekuda već promatra najvjerojatnije još od dijela puta po planini. Kad su se raštrkali i pogledali oko sebe nigdje ni Groma ni Munje. Vrata se treskom zatvore odjednom, oni svi pogledaše prema vratima, kad naravno iza sebe začuju smijeh, hahahahahahaaa, i glasove: "Kaje je veliki ratnici, kaj ste se tako stisli...oa nećemo vas pojesti?"

Brzo su se okrenuli i ugledali majstoricu Munju i majstora Groma u njihovim zelenim skutima i klobucima, sa njihovim moćnim štapovima na koje su se oslanjali. Oko njih naravno sve njihove životinje, medvjedi, vukovi, spiljskoj lavovi - koji nigdje drugdje nema osim kod majstora Groma i Majstorice Munje, orlovi, jeleni, i veliki konji. Konji su bili novost, posljednji put su ovo dvoje jahali lavove u jednoj velikoj bitci...ali to je već za neku drugu priču...gdje smo ono stali..e da:

Ratnici se brzo pokloniše i ostadoše poklonjeni dok im nije majstor Grom rekao: "Dobro je, dobrodošli, dođite se okrijepiti." Nakon dobre gozbe i odmora, svi su ratnici morali krenuti na vježbalište. Morali su naučiti neke nove tehnike, majstor Grom i Majstorica munja su im pokazivali tehnike mača, koplja, luka, bodeža, tjelesne tehnike, bacanja, šakanja, noganja….ratnici su letjeli na sve strane ali i učili. Nakon dva dana takvog treninga, i demonstracije svojih vještina, bez ikakvog odmora ili jela, samo voda kad stigneš, zaslužili su razgovor sa svojim Majstorima.

Razgovor:
Posjedali su navečer oko vatre, na zasluženu velebnu gozbu gdje su pojeli ogromne količine hrane koju su im spremili Majstori Grom i Munja - a bilo je tu najfinijeg jela, sira, vrhnje, meda, pečene janjetine, vepretine, posebnih kolača koji daju energiju i obnavljaju umorne ljude, najfinije medovine, kapljica vina, biljnih likera za probat, posebnih salata sa raznim šumskim povrćem poznatim samo njihovim Majstorima, bilo je tamo još svega za jesti i piti što krijepi dušu i tijelo, ne sjećam se baš svega više u broj ---davno je to bilo. Ta večera je trajala dugo i temljito, jelo se i pilo i razgovaralo o proteklim danima, treningu, vještinama, tajnim znanjima.

Nakon večere svi su izašli na prekrasan ganak sa kojeg pogled puca na sve okolne šume, planine i more koje se vidi u daljini, svi su zapalili lule, pućkali, pili okrepljujući napitak od posebnih trava i najbolje domaće rakije koji paše uz lulu te napokon ispričali majstorima što ih muči i da traže mudar savjet koji će biti vodič i za njih i vojsku i narod.

Majstor Grom i Majstorica Munja ustadoše, donesu staru hrastovu škrinju optočenu zlatnim okovima, ukrašenu prekrasnim rezbarijama ljudskog i božanskog svijeta i stadu kopati po unutrašnjosti te škrinje i po nekim starim svitcima koji su svi bili upakirani u posebne tuljce napravljene od mjedi i drveta, napokon nađoše jedan, otvore ga i stadu čitati, majstorica Munja im kaže slušajte pažljivo:

Poruka od najvišeg Groma:

Nikada ne ubij neopravdano!
Nikad se ne predaj u borbi!
Voli svoju domovinu!
Poštuj svoje roditelje!
Voli svoju obitelj!
Budi odan svojim prijateljima!
Niti jedan Kralj nije iznad starog zakona!
Poštenje i pravda iznad svega!

Majstor Grom im je to napisao na novi svitak, svi su ga potpisali i zapečatili. Tada su im majstor Grom i majstorica Munja rekli, evo ratnici naši idite i neka vam je sa srećom. Ratnici poskakaše na svoje konje i taman da će krenuti, Majstori im dobace još jedan svitak-povikaše oboje Majstora u jedan glas: "Ovo je svitak Starog Zakona - on je najveća svetinja svih ratnika!"

Ratnici mahnuše na pozdrav i krenu lagano na daleki put prema svom kraljevstvu i svom narodu....putem su raspravljali o Starom Zakonu....nitko nije znao točno kako Glasi Stari Zakon. Stari Zakon je drevno naređenje iz nebeskih visina, ratnici su ga imali u rukama, i svi u isti mah su taj svitak dali Bogiši da ga otvori jer je on bio najprikladniji za to.

Bogiša ga pažljivo otvori i pročita zlatnim slovima upisanu rečenicu:

Stari Zakon za sve ratnike i vladare - NAROD ISPRED SVEGA!

O taj zakon su se mnogi ogriješili od tih davnih vremena pa do danas i dalje se ogriješuju bez obzira na strašne kazne što im udjeljuje Bog, jer su slijepi u vlastitoj pohlepi, bijesu, zločestoči i spletkama zaključio je Bogiša. Na njegove riječi nije bilo komentara, svi su znali što im je činiti.

Svi drevni Hrvatski Ratnici su bili zadovoljni dobivenom i shvaćenom mudrošću i na taj način su vodili svoj narod i vojsku u mnoge bitke i pobjede, ispravno i bez navrtanja na zlo.

Eto tako je još na početku vremena nastala prva Crobran Mudrost koju od onda do danas i dalje slijede Istinski Crobran Ratnici.