CROBRAN BOŽIĆNA PRIČA - bila za prošli Božić ali možete uživati u njoj i sada

Ako je neko mislio da će Božić proći bez Crobran priče --- prevario se. evo je Pomno odabrana samo za vas, Crobran fanove, tu u blizini i tamo, tamo daleko! Uživajte.

Živjeli jednom dvoje malih. Brat i sestra. Živjeli su u jednom velikom gradu. U tom gradu ima svega od velikog izobilja i super bogataša do velikog siromaštava i beskućnika i svega između. U tom gradu ima i dobra i zla na ulicama, u kućama, stanovima, školama i obiteljima.

Njihova obitelj bila je skladna. Niti bogati niti siromašni, uvijek u borbi za preživljavanje sa otplaćivanjem raznih kredita i rata, ali su svojoj djeci uvijek priuštili sve što god su mogli. Brat i sestra nisu oskudijevali u ničemu. Otac im je bio radnik u gradskoj čistoći a majka je bila obrtnica koja je proizvodila svoje ukrase i prodavala ih na lokalnoj tržnici.

Živjeli su u malome stanu od 45 kvadrata, braco i seka u jednoj sobi sa krevetom na kat. Majka i otac nisu imali spavaću sobu u tom stanu, spavalo se u boravku na krevetu za razvlačenje. Unatoč skučenom prostoru sloga je bila velika u toj obitelji.

Djeca su imala bicikle—ne najskuplje „trekove“ i „scotove“ ali dobre. Djeca su imala i igračaka i igrica i playku i svašta i uvijek su se lijepo igrala. Uz sve to ta djeca su bila vrlo skromna. Nisu tražili a ni željeli brda i doline. Obitelj nije imala automobil i nekako su se snalazili i bez njega. Svi su imali bicikle, i roditelji su dok su djeca bila mala imali bicikle sa sjedalicama i vozili ih posvuda—od vrtića do škole.

Po zimi tata ih je vukao na sanjkama u vrtić kad je bilo snijega. Roditelji su potajno i neprekidno štedjeli pomalo za svoju djecu od kad su se rodili, da im ipak nešto mogu dati kad odrastu.
Braco se zvao Juraj i imao je u vrijeme početka ove priče 9 godina, a seka se zvala Mara i imala je 10. godina. Jednom su se njih dvoje igrali vani na igralištu ispred zgrade.

Odmah pored njihove zgrade u ograđenoj staroj maloj drvenoj kući živo jer jedan starac. Vrlo vitalan, znali su ga viđati dvorištu koje je imao iz tih njihovih zgrada kako se penje po drveću, trese orahe i bere druge voćke koje je imao. Njih dvoje su uvijek pristojno pozdravljali starog tog starog susjeda a on im je uvijek dao jabuku- dvije a ponekad i cijelu vrećicu jabuka.

Jednoga dana tijekom njihove igre u parkić su došli neka starija djeca – mladi huligani od 15 -16 godina, njih pet i počeli maltretirati svu drugu djecu, tako su sva djeca pobjegla glavom bez obzira osim Juraja i Mare, oni su ostali. Naravno i postali slijedeća meta, Juraj je dobio udarac nogom u trbuh, te još nekoliko udaraca nogom od svih dok je ležao na podu a Maru su pljuskali i čupali za kosu i odjeću i dodavali se s njom kao sa loptom.

U jednom trenutku jedan od huligana je izvadio nož i rekao: „Sad ćemo ih malo zarezati.“ I krenuo reznuti Maru, ali u trenutku dok je zamahivao rukom, nečija snažna ruka uhvatila je njegovu u zamahu. Mladi huligani su iznenađeno pogledali i vidjeli pred sobom običnog starca koji je držao ruku njihovog prijatelja na način da se ovaj nije mogao niti pomaknuti.

Starac je progovorio tihim ali moćnim glasom: „Hej mlada gospodo, nasilje nije rješenje, pustite djecu na miru inače ćete se ozlijediti.“ A mladi huligani pobjesnili kad su pred sobom vidjeli u njihovim očima i mislima jadnog starca koji im se usuđuje stati na put. „Kako misliš da ćemo se mi ozlijediti starklejo?“ „Mi ćemo tebe ozlijediti glupane.“

Odmah su svi krenuli u napad bodreći jedan drugoga: „Ajmo, razbijmo ga, pusti nam frenda eee, razbit ćemo te ee.“ Uzvikivali su i ostale pogrdne kletve. Na to je starac naglo okrenuo ruku sa nožem i mladi huligan je letio kao avion zrakom i tres u pod. To je prevršilo svaku mjeru u huliganskim očima, krenuli su u napad, njih pet hrabrih na jednog starca. Juraj i Mara su se nekako iskobeljali u stranu i u čudu gledali. Nisu stigli dobro ni vidjeti jer se sve odigralo vrlo brzo.

Starac se jako brzo kretao tako da su huligani u napadu stalno smetali jedan drugome i nisu svi odjednom mogli dosegnuti do starca, jedan po jedan su dobivali udarce od starca, tras u nos, bum u genitalije, tras u koljeno, tup u pleksus, udarci od starca su bili moćni i brzi i rukama i nogama. Sada je starac izgledao više kao mladić koji se kreće kao vjetar. Starčevi udarci su bili taman dovoljni da svih pet huligana leži na podu u roku dok si rekao „keks“.

Kad su se sabrali pobjegli su ko muhe bez glave uzvikujući: „Vidjet ćeš ti stari, srest ćemo se mi još.“ Starac im je samo doviknuo: „Rekao sam vam da ćete se ozlijediti, nasilje nije rješenje djeco,“ poviknuo je kroz smiješak.

Starac je prišao Juraju i Mari i dao im maramice da se obrišu, a njih dvoje je u čudu gledalo u starca kao da je najveći super heroj. Zagrlili su ga i zahvalili mu se. Nakon nekoliko dana smogli su hrabrosti otići do starca, donijeli su mu čokolade kao zahvalu i pitali ga da li bi i njih htio naučiti kako da se brane. Starac je na njihovo oduševljenje odmah pristao, možda jer je bio usamljen, možda jer je vidio nešto u toj djeci. A možda jer je taj starac bio tu baš zbog njih, a možda i zato jer je bio četvrtka kad ih je spasio i bio je četvrtak kad su došli k njemu u zahvalu. Tko će ga znati?

Postavio im je samo jedan uvjet: „Učit ću vas ali to mora ostati tajna, nitko ne smije znati.“ Tako su ta djeca su svaki slobodni trenutak vježbala kod starca. Starac je u svojoj kući i u malo daljem skrivenom dijelu dvorišta imao razne sprave, naprave i oružja, drvena i prava za vježbanje i stalno je sa time vježbao. Starac se zvao Perun.

Djeci je to bilo vrlo čudno ime, smiješno čak pa su starog učitelja potajice ipak zvali stari Pero ili stari. Učitelj Perun neumorno je učio djecu, vještini borenja, duhovnim znanjima i još koječemu. Kroz par godina vježbanja Juraj i Mara su postali vrlo sposobni, ali još uvijek je starac bio moćan, strašno moćan.

Ponekad su se Juraj i Mara morali braniti od nekih napadača, od napada odraslih ljudi, djece vršnjaka, čitavih bandi huligana. Ponekad su potajno učestvovali i na kojem otvorenom borilačkom turniru na koje ih je odveo stari učitelj kojeg su svi majstori borilačkih vještina izgleda poznavali i jako poštovali. Ponekad su branili slabije i potrebite i uvijek su pomagali svima kome su mogli. Kako su stjecali moć tako su osjećali i odgovornost.

Ponekad su gledali starog Peru kako vježba i kako radi čuda neviđena, kako se kreće brzo kao vjetar a da skoro ne dodiruje tlo, kako baca velike klade i kamenje kao da su od perja, kako vitla debelim lancima kao od šale, kako udara nogama i rukama u metalne stupove da zvoni cijeli kvart, kako udara nabrijane napadače koji padaju od jednog jedinog udarca, kako ruši gomili ljudi koji urlaju tamo negdje ---sam samcat jer je toliko brzu i moćan da mu nisu stigli pomoći i još kojekakva čudesa kao što je izvođenje padova i tehnika na zimi u snijegu, gol do pojasa i bos, kao da je ljeto te kako izvodi sveta pokrete Chroatum Bransk Poveda kao da je postao dio svemira.

Kroz sve to vrijeme vježbanja Juraj i Mara nisu nikome rekli što to oni vježbaju niti gdje. Čak ni njihovi roditelji nisu znali da oni vježbaju kod starog susjeda. Roditelji su mislili da oni pomažu susjedu kad mu nešto treba pomoći. Svi su vidjeli promjenu na njima, vidjelo se da su sposobni, veseli, samopouzdani, jaki i kada treba opasni. Nitko se nije usudio ni pokušati loše postaviti prema njih dvoje.

Učitelj Perun im je uz sve vježbanje i učenja ispričao sve o njihovoj vještini a oni su sve vrijedno pamtili i zapisivali poslije kod kuće. Nakon 9 godina neprekidnog učenja kod starog učitelja Juraj je imao 18, a Mara 19 godina. Njih dvoje su izrasli u prekrasne mlade ljude, vesele, jake, sposobne, vrhunske u svakom pogledu.

Jednog dana negdje taman dan prije Božića učitelj ih je pozvao k sebi, dao je svakome po jedan svitak sa njihovim imenima napisanima na Glagoljici i latinici te im rekao: „Ovo vi u modernom svijetu zovete certifikati…unutra piše da ste vi majstori najvišeg stupnja mojih vještina ali ipak imate još puno za vježbati, još treba snage, brzine, vjetra, mora, planine, rijeke, šume, livade, betona, asfalta, ruševina, drveća, krovova, kombiniranja ugraditi u vaše vježbanje. Planirajte i provodite to…ima tu puno toga.“

Nakon toga im je dao priručnike po kojima da se dalje usavršavaju, raskošno ukrašene velike debele knjige—svakome njegovu. Na jednoj je pisalo Mara a na drugoj Juraj. I rekao im je još: Učiti iz oba priručnika kako bi bili kompletni. Tada je stari Pero naglo ustao i rekao:

„Sada moram na put i neće me više biti tu“ – bio je zagonetan učitelj: „A na vama je da samostalno krenete dalje sa svojim vježbanjem i svojim životima.“ „Upamtite – nikad ne stajte sa treningom, učenjem, usavršavanjem, proučavanjem i istraživanjem ma kamo vas život odveo.“ „Morate se stalno kretati na hoždeniu znanja, moći i mudrosti.“ „Čim stanete vaša vještina počinje propadati.“

Djeca su htjela pitati kuda ide? zašto mora otići?—ali učitelj Perun je rekao: „Djeco – vrijeme je za samostalnost i znajte – ja vjerujem u vas - nema sposobnijih ratnika od vas dvoje na cijelome svijetu.“ „Ajd zbogom sad.“ I okrene se učitelj na petama, nabaci ruksak na leđa i nestade u garaži, djeca gledaju u čudu što se događa, kad iz garaže začuju zvuk brundanja motora, čudesan jaki zvuk kao da gromovi pucaju.

U tom trenu iz garaže izlazi starac, učitelj Perun sav u crnom modernom motorističkom odijelu, kaciga na glavi, specijalne kožne ciple na nogama vozeći narančasti motor prošaran munjama, velik skoro kao auto, na motoru piše Harley Davidson.

Učitelj zastane, pogleda svoje učenike – dobaci im ključ od svoje kuće – i poviče gromoglasno: „Djeco vaša je sada, a i moji auti koji su iza kuće pokriveni (stari očuvani crveni Mercedesi), prepisani su na vas i registrirani godinu dana a kuća na vas oboje, papiri su vam na stolu u boravku.“ – „Sretan vam Božić, hahahaha!!!!“ poviče majstor Perun i nestade u gromoglasnoj grmljavini moćnog Harley Davidsona.

Juraj i Mara su ostali gledati za njim u čudu, sa velikom zahvalnošću i suzama i radosnicama i tužnicama u očima.U unutrašnjosti kuće našli su poruku: „Samo mudro uporni dobiju nagradu!“ Djeco ovo sve vam ostavljam za nagradu za vaš trud jer niste odustali, a ionako ja moram dalje, ima još djece za podučavati.“ Vaš stari Pero!

Kasnije tog dana daleko na horizontu su ugledali munje kako jako sijevaju i udaraju u šumoviti kraj, i shvatili su, sve su shvatili i nije im bilo jasno kako sve ove godine nisu uopće imali pojma tko je On. Tek sad su shvatili, pali su na koljena i zahvalno rekli: „Učitelju, Perune, Hvala Ti! Na to su munje na horizontu još zasjale a gromovi udarali.